уторак, 12. мај 2009.

Crkva Gospe Trsatske

Postanak svetišta Gospe Trsatske
Prema predaji
10. svibnja 1291. godine na mjestu današnjeg svetišta Gospe Trsatske osvanula je Nazaretska kućica Svete obitelji. Na Trsat su je iz Nazareta prenijeli anđeli. Tu se zadržala do 10. prosinca 1294. godine kada je anđeli preniješe u Loreto, pokraj Ancone, gdje se i danas nalazi.U pozadini ove priče, dobrim dijelom znanstveno provjerene, je trgovina relikvijama iz Svete zemlje, raširena u doba križarskih ratova. Važnu ulogu u tim zbivanjima odigrali su istočnojadranski plovidbeni put, kao tada najsigurnija veza između Levanta i Europe, tajanstveni ratnički red vitezova Templara, papa, napuljski vladari Anžuvinci i hrvatski feudalci Frankapani.

Povijest
Crkva Gospe Trsatske najstarije je hrvatsko marijansko svetište sagrađeno na Trsatu u Rijeci.
O gradnji
crkve razmišljao je Nikola IV Frankapan, a gradnju je započeo njegov sin knez Martin Frankapan, dozvolom pape Nikole V., zavjetujući se franjevcima obvezom gradnje crkve i franjevačkog samostana 1453. godine, na mjestu gdje se prema legendi od 1291. do 1294. godine nalazila Bogorodičina kućica. Nakon izgradnje je doveo franjevce iz Bosanske vikarije.Crkva Blažene Djevice Marije danas je poznato svetište i hodočasničko odredište u koje stižu ljudi iz raznih dijelova Hrvatske i inozemstva. U njoj je pokopano više znamenitih ljudi. Tu su grobovi nekih članova grofovske obitelji Frankapana i grob Petra Kružića, graditelja čuvenih stuba do trsatskog svetišta.
Na mjestu današnje
bazilike gotovo dva stoljeća bila je kapela koju je dao izgraditi Nikola I. Frankapan. Crkva koja je iz nje nastala, zahvaćala je prostor svetišta i polovicu glavne crkvene lađe današnje građevine. Lijeva crkvena lađa i pročelje podignuti su tek kasnije. Sada je čine dvije lađe. Znamenita su i dva samostanska klaustra te ljetna blagovaonica. Najzaslužniji za današnji njen izgled je Franjo Glavinić, tadašnji gvardijan samostana, koji je u kolovozu 1644. pokrenuo radove na obnovi i proširenju. Svoj konačni izgled, crkva je dobila 1824. godine kada je produžena 6 metara, a dodan joj je i zvonik kojega do tada nije imala.
Današnja bazilika, splet je gotičko – renesansno – barokno – bidermajerskih graditeljskih faza. Crkvu Majke Božje danas rese oltarne slike sv. Mihovila, sv. Katarine i sv. Nikole, manirističkog slikara iz Švicarske, franjevca Serafina Schöna, slikara C. Tasce i drugih poznatih umjetnika 17. i 18. stoljeća.









Unutrašnjost crkve
Na današnjoj se crkvi isprepliću mnogobrojni stilovi i povijesna razdoblja. Na bidermajerskom se pročelju iz prve polovice 19. st. koriste portali iz 17. st. U crkvi postoje samo dvije lađe: prvotna i lijeva, nastale objedinjavanjem nekadašnjih pobočnih kapela. Propovjedaonica i pobočni barokni oltari drvorezbarski su radovi koji polikromijom imitiraju višestruko skuplje mramorne oltare.Giovanni Pietro Telesphoro de Pomis, Talijan koji se rodio u Grazu, naslikao je svetu Anu Trojnu, palu središnjeg oltara na bočnom zidu lijevog broda.Na drvenom oltaru svetog Nikole, na desnome bočnoom zidu i mramornim oltarima lijevo i desno od trijumfalnog luka svetišta, pale je izradio Švicarac Serfain Schön koji je u prvoj polovici 17.st. na Trsatu ostavio veliki opus. Prepoznatiljiv je po maniristički izduženim likovima prozračne draperije.Cristophoro Tasca iz Bergama naslikao je Veliku palu Navještenja koja se nalazi iznad trijumfalnog luka.Raskošnu kovanu rešetku, koja zatvara svetište, 1705. godine donirao je senjski nadbiskup Petar Brajković., dok je monumentalni mramorni glavi oltar 1695. donirao zagrebački sudac Ivan Uzolin.

Čudotvorna slika Blažene Djevice Marije [uredi]

Čudotvorna slika Gospe Trsatske. Original koji se čuva u riznici trsatskoga samostana.
Zbog gubitka Svete kućice, neutješenim Trsaćanima
papa Urban V. 1367. godine šalje čudotvornu sliku Majke Božje imena »Majka milosti».
Predaja kaže da je sliku osobno naslikao
sv. Luka Evanđelist. Izrađena je na cedrovoj dasci i podijeljena na tri polja. Zbog štovanja koje joj iskazivano, slika je okrunjena krunom od pravoga zlata 8. rujna 1715. godine, a svečanost njene krunidbe se održala pod pokroviteljstvom hrvatskog Sabora. Bila je to prva Marijina slika izvan Italije koju je dao okruniti neki papa. »Majka milosti« ima iznimno značenje u stvaranju kulta štovanja Djevice Marije na Trsatu. Sveti otac već u petnaestom stoljeću dopušta poseban oprost onima koji ju pohode. Slika se i danas cijeni zbog milosti koju po njoj dijeli Marija svojim štovateljima, a stoji na glavnom oltaru i iz crkve se iznaša prilikom raznih procesija, kao npr. na Blagdan Gospe Trsatske ili Velike Gospe.

Franjevački samostan i kapela Zavjetnih darova [uredi]

Kapela Zavjetnih darova
Knez Martin Frankapan uz crkvu je dao sagraditi i
samostan u koji su se 1468. doselili franjevci. Tu se nalazi stara i bogata knjižnica s arhivom i bogata riznica s darovima i zadužbinama koje potječu od 14. stoljeća do današnjih dana. U njoj se čuva original gotičkog triptiha Gospe Trsatske kojeg je, prema predaji, Hrvatima 1367. godine darovao papa Urban V. Ikona je već u to doba slovila kao čudotvorna jer ju je, vjerovalo se, naslikao sam sveti Luka. Tu se nalazi i veliki relikvijar srpske despotice Barbare rođene Frankapan poklonjen crkvi 1485, te dvoglavi orao iz masivnog zlata ukrašen draguljima koji je zavjetni dar Karla V. iz 1536. godine, a vrijedna je i visokorenesansna srebrna skulptura Bogorodice s Isusom, visoka 35 cm koju je 1597. godine darovao hrvatski ban Toma Bakač–Erdödy za ozdravljenje sina. Još se tu čuvaju i Leopoldovi svjećnjaci, te misno ruho koje je darovala Marija Terezija.
Ljetna blagovaonica samostana ukrašena je velikim zidnim i stropnim slikama Tasce i Schöna, a u hodniku koji vodi u franjevačke sobe nalaze se djela hrvatskih suvremenih umjetnika, ali i barokna ulja Valentina Metzingera, Lotarinžanina udomaćenog u Ljubljani.
Mnoge su umjetnine bile uništene u velikom požaru
1629. godine u kojem je stradao i veći dio samostana. Građevina je, odmah nakon požara obnovljena te su podignuta dva nova krila, a početkom devetnaestog stoljeća i drugi kat. Njeno obnavljanje je vodio i provodio Mihovil Kumar koji je započeo i radove u kapeli Zavjetnih darova.
U kapeli Zavjetnih darova nalaze se zavjetne slike na kojima se obično vide lađe pomoraca kada im je u oluji zaprijetila životna opasnost, a ističe se i gotička skulptura Gospe Slunjske. Tu su i ostali darovi od 19. st. do danas.
U sklopu samostana u 17. je stoljeću osnovana i
gimnazija za školovanje mladih franjevaca te su više od stoljeća djelovali teološka škola, prva trsačka pučka škola i prva bolnica u Rijeci. Samostanska knjižnica posjeduje više od 20.000 svezaka, među kojima su i prva hrvatska neglagoljska knjiga »Lekcionar Bernarda Splićanina« te »Evangelistarum« iz 1532. godine Marka Marulića, kao i «Raj duše», koji je bio osobni molitvenik grofice Katarine Zrinski autora Nikole Dešića.





Filozofija religije
Filozofija religije je grana filozofije koja se bavi filozofskim proučavanjem religije, uključujući probleme postojanja i naravi Boga, religioznog jezika, čuda, molitve, postojanja zla, odnosa među različitim religijama, odnosa između religije i ostalih vrijednosnih sustava (znanost, etika...).
Džamija
Džamija je islamska bogomolja, mjesto klanjanja, zajedničke molitve muslimana. To, međutim, ne uključuje svetišta, objekte raznih sekti ili drugih duhovnih građevina.
U džamiji nema slika
svetaca ili proroka, niti religiozne glazbe. Umjesto slikovnih prikazivanja religioznih podloga Biblije i priča o svecima, u džamijama se pojavljuje arapska kaligrafija, a umjesto kršćanske crkvene glazbe predavanje iz Kurana, uvijek na arapskom jeziku. U vrijeme ramazana se recitira cijeli kuran. Uz džamiju se često nalazi i medresa, što je arapska riječ za školu, koja je prije svega islamska, religiozno obilježena obrazovna ustanova i obično čini s džamijom jedinstveni građevinski kompleks. Veličanstveni primjerci ove vrste arhitekture nalaze se, primjerice, u Samarkandu


Širenjem islama svaki grad dobija džamiju, uskoro i više njih, a i sela. U Istočnom Rimskom Carstvu su nakon osvajanja od strane Turaka u pravilu kršćanske crkve rušene, ili u pregrađivane u džamije (na pr. crkva svete Sofije u Konstantinopolisu/Istambulu/Carigradu; crkva sv. Ivana u Damasku; crkva Samuelova groba kod Jeruzalema).


Uređenje džamije










U džamiji se često nalazi molitvena niša (mihrab) - ali često je dovoljna i crta, strelica ili pločica s riječi qibla - kako bi se odredio pravac prema kaabi u Meki, najvećem svetištu islama. Sastavni dio džamije su prostorije s tekućom vodom ili bunar za obavljanje ritualnog pranja prije molitve. U predprostorima ili na ulazu u džamiju ostavlja se obuća, ali ih se smije i unijeti u džamiju, samo što potplati moraju biti okrenuti jedan prema drugom. U džamiju se ulazi desnom, a izlazi lijevom nogom, a pod je pokriven tepisima.
Glavna džamija osim toga ima propovjedaonicu (
minbar) za propovjed petkom. To je uzdignuta platforma, dikkah, s koje se ponavlja poziv na molitvu neposredno prije njenog početka, a kad se ne odvija ritualna molitva, s nje se recitira kuran. Molitvena niša je mjesto s kojeg imam (voditelj molitve) vodi molitvu, okrenut prema Meki. Imam može biti svaki punoljetni musliman koji ima propisana znanja i vlada molitvenim formama. On izlazi pred vjernike koji su svrstani u pravilne redove. Muškarci i žene moraju biti odvojeni za vrijeme molitve, makar i običnim štapom. Zbog toga se žene često mole na katu a muškarci u prizemlju.
Često je jedini ukras džamije kaligrafski ispisani stihovi iz kurana i ornamenti. Prikazivanje Boga, ljudi i životinja su zabranjeni, ali ima prikaza pokrajina.

Beogradska Bajrakli džamija
Džamija nije samo prostor za molitvu, nego i općenito okupljalište muslimana. Koristi ju se za javna okupljanja kod sudbenih postupaka kao i za okupljanje radi javnih objava. Razne grupe mogu u njoj održavati svoje skupove, a djeca se okupljaju u njoj da bi pisala domaće zadaće. Često se u nju sklanjaju putnici radi vode, zajedništva s istomišljenicima i mjesta za spavanje.
U različita vremena i različitim zemljama su prevladavali različiti tipovi zgrada. Najstariji oblik je džamija-dvorište okruženo
arkadama (u Kairouanu, i u Kairu). Slično su stare i džamije sa "šumom stupova" u svojoj unutrašnjosti koje bi trebale podsjećati na palme pradžamije (u Kordobi La Mezquita [1], al-Hakim [[2]], Koutoubia). U vrijeme osmana je bila omiljena gradnja džamija s centralnim objektom nadsvođenim s više kupola po uzoru na tada već džamiju Aja Sofija u Istanbulu, i dva ili četiri minareta. Objekti džamija s velikim unutrašnjim dvorištem su tipični za Iran i Indiju, a fantastične građevine od blata su česte u području Sahela, dok se džamije u obliku pagoda grade u Indoneziji.





Gazi Husrev-begova džamija
Begova džamijaKsilografija Rudolfa Bernta iz oko 1900. godine.
Gazi Husrev-begova džamija, također znana kao i Begova džamija je izgrađena
1530. godine u Sarajevu i smatra se kao jedna od najvažnijih džamija u Bosni i Hercegovini i na Balkanu.




Džamiju je sagradio arhitekt Ajem Esir Ali pod pokroviteljstvom Gazi Husrev-bega, koji je također financirao istovjetnu džamiju (Hüsreviye džamija) u Alepu (Sirija) između 1531. i 1534. U 16. stoljeću, kad je izgrađena, Begova džamija je predstavljala građevinu od izuzetne važnosti za budući urbani razvoj Sarajeva.
Za vrijeme opsade Sarajeva, Serbijanske snage su namjerno ciljale centre gradske kulture, kao što su muzeji, knjižnice i džamije. Kako je Begova džamija najveća u gradu, bila je očita meta. Renovirana je
1996. uz inozemsnu pomoć. Profesor Michael A. Sells s Haverford Collegea je optužio renovatore (koji su sredstva većinom dobili iz Saudijske Arabije) da su je učinili isuviše Vehabijskom; Prije rekonstrukcije, unutrašnjost je bila više dekorirana, dok je sada potpuno bijela; većina detalja, obrtničkih ukrasa i boja je potpuno ispuišteno.[1] Potpuna restauracija i preslikavanje džamije započelo je 2000. i većinom je djelo Bosanskohercegovačkog kaligrafa Hazima Numanagića.
Na ovoj džamiji četvrtastog oblika s kupolom visine 26 m, izraženo je isto shvaćanje unutarnjeg prostora i vanjskih volumena kao u najljepšim primjerima otomanske arhitekture.[2] Unutrašnjost se sastoji od kvadratnog dijela nadsvođenog kupolom koja počiva na masivnom tamburu. Ispred ulaza je trijem s pet niskih kupola, a s desna i lijeva nalaze se dvije srednje kupole, dok je straga jedna polukupola.
U sklopu džamije se također nalazi
minaret, šedrvan, obližnja sahat-kula, kamena ograda te nekoliko turbeta. Nedaleko od džamije je i medresa koja se također cijeni kao dio kompleksa.