Filozofija religije
Filozofija religije je grana filozofije koja se bavi filozofskim proučavanjem religije, uključujući probleme postojanja i naravi Boga, religioznog jezika, čuda, molitve, postojanja zla, odnosa među različitim religijama, odnosa između religije i ostalih vrijednosnih sustava (znanost, etika...).
Džamija
Džamija je islamska bogomolja, mjesto klanjanja, zajedničke molitve muslimana. To, međutim, ne uključuje svetišta, objekte raznih sekti ili drugih duhovnih građevina.
U džamiji nema slika svetaca ili proroka, niti religiozne glazbe. Umjesto slikovnih prikazivanja religioznih podloga Biblije i priča o svecima, u džamijama se pojavljuje arapska kaligrafija, a umjesto kršćanske crkvene glazbe predavanje iz Kurana, uvijek na arapskom jeziku. U vrijeme ramazana se recitira cijeli kuran. Uz džamiju se često nalazi i medresa, što je arapska riječ za školu, koja je prije svega islamska, religiozno obilježena obrazovna ustanova i obično čini s džamijom jedinstveni građevinski kompleks. Veličanstveni primjerci ove vrste arhitekture nalaze se, primjerice, u Samarkandu


Širenjem islama svaki grad dobija džamiju, uskoro i više njih, a i sela. U Istočnom Rimskom Carstvu su nakon osvajanja od strane Turaka u pravilu kršćanske crkve rušene, ili u pregrađivane u džamije (na pr. crkva svete Sofije u Konstantinopolisu/Istambulu/Carigradu; crkva sv. Ivana u Damasku; crkva Samuelova groba kod Jeruzalema).


Uređenje džamije

U džamiji se često nalazi molitvena niša (mihrab) - ali često je dovoljna i crta, strelica ili pločica s riječi qibla - kako bi se odredio pravac prema kaabi u Meki, najvećem svetištu islama. Sastavni dio džamije su prostorije s tekućom vodom ili bunar za obavljanje ritualnog pranja prije molitve. U predprostorima ili na ulazu u džamiju ostavlja se obuća, ali ih se smije i unijeti u džamiju, samo što potplati moraju biti okrenuti jedan prema drugom. U džamiju se ulazi desnom, a izlazi lijevom nogom, a pod je pokriven tepisima.
Glavna džamija osim toga ima propovjedaonicu (minbar) za propovjed petkom. To je uzdignuta platforma, dikkah, s koje se ponavlja poziv na molitvu neposredno prije njenog početka, a kad se ne odvija ritualna molitva, s nje se recitira kuran. Molitvena niša je mjesto s kojeg imam (voditelj molitve) vodi molitvu, okrenut prema Meki. Imam može biti svaki punoljetni musliman koji ima propisana znanja i vlada molitvenim formama. On izlazi pred vjernike koji su svrstani u pravilne redove. Muškarci i žene moraju biti odvojeni za vrijeme molitve, makar i običnim štapom. Zbog toga se žene često mole na katu a muškarci u prizemlju.
Često je jedini ukras džamije kaligrafski ispisani stihovi iz kurana i ornamenti. Prikazivanje Boga, ljudi i životinja su zabranjeni, ali ima prikaza pokrajina.

Beogradska Bajrakli džamija
Džamija nije samo prostor za molitvu, nego i općenito okupljalište muslimana. Koristi ju se za javna okupljanja kod sudbenih postupaka kao i za okupljanje radi javnih objava. Razne grupe mogu u njoj održavati svoje skupove, a djeca se okupljaju u njoj da bi pisala domaće zadaće. Često se u nju sklanjaju putnici radi vode, zajedništva s istomišljenicima i mjesta za spavanje.
U različita vremena i različitim zemljama su prevladavali različiti tipovi zgrada. Najstariji oblik je džamija-dvorište okruženo arkadama (u Kairouanu, i u Kairu). Slično su stare i džamije sa "šumom stupova" u svojoj unutrašnjosti koje bi trebale podsjećati na palme pradžamije (u Kordobi La Mezquita [1], al-Hakim [[2]], Koutoubia). U vrijeme osmana je bila omiljena gradnja džamija s centralnim objektom nadsvođenim s više kupola po uzoru na tada već džamiju Aja Sofija u Istanbulu, i dva ili četiri minareta. Objekti džamija s velikim unutrašnjim dvorištem su tipični za Iran i Indiju, a fantastične građevine od blata su česte u području Sahela, dok se džamije u obliku pagoda grade u Indoneziji.





Gazi Husrev-begova džamija
Begova džamijaKsilografija Rudolfa Bernta iz oko 1900. godine.
Gazi Husrev-begova džamija, također znana kao i Begova džamija je izgrađena 1530. godine u Sarajevu i smatra se kao jedna od najvažnijih džamija u Bosni i Hercegovini i na Balkanu.

Džamiju je sagradio arhitekt Ajem Esir Ali pod pokroviteljstvom Gazi Husrev-bega, koji je također financirao istovjetnu džamiju (Hüsreviye džamija) u Alepu (Sirija) između 1531. i 1534. U 16. stoljeću, kad je izgrađena, Begova džamija je predstavljala građevinu od izuzetne važnosti za budući urbani razvoj Sarajeva.
Za vrijeme opsade Sarajeva, Serbijanske snage su namjerno ciljale centre gradske kulture, kao što su muzeji, knjižnice i džamije. Kako je Begova džamija najveća u gradu, bila je očita meta. Renovirana je 1996. uz inozemsnu pomoć. Profesor Michael A. Sells s Haverford Collegea je optužio renovatore (koji su sredstva većinom dobili iz Saudijske Arabije) da su je učinili isuviše Vehabijskom; Prije rekonstrukcije, unutrašnjost je bila više dekorirana, dok je sada potpuno bijela; većina detalja, obrtničkih ukrasa i boja je potpuno ispuišteno.[1] Potpuna restauracija i preslikavanje džamije započelo je 2000. i većinom je djelo Bosanskohercegovačkog kaligrafa Hazima Numanagića.
Na ovoj džamiji četvrtastog oblika s kupolom visine 26 m, izraženo je isto shvaćanje unutarnjeg prostora i vanjskih volumena kao u najljepšim primjerima otomanske arhitekture.[2] Unutrašnjost se sastoji od kvadratnog dijela nadsvođenog kupolom koja počiva na masivnom tamburu. Ispred ulaza je trijem s pet niskih kupola, a s desna i lijeva nalaze se dvije srednje kupole, dok je straga jedna polukupola.
U sklopu džamije se također nalazi minaret, šedrvan, obližnja sahat-kula, kamena ograda te nekoliko turbeta. Nedaleko od džamije je i medresa koja se također cijeni kao dio kompleksa.